(tekst objavljen u Progressive magazinu br. 75, avgust 2010.)
Ono što se sigurno može pronaći u nekom kutku svake ženske tašne jeste ruž za usne. Reč je o tajnom damskom oružju, koje usnama daje raskošnu boju i sjaj. Reč ruž nastala je od francuske reči rouge, što znači crveno. Zapravo, sve do druge polovine dvadesetog veka, ruž je skoro uvek i bio u crvenoj boji. Njegova sudbina se menjala u različitim istorijskim periodima – nekada je bio rezervisan samo za one bogatije i na višim položajima, potom su ga koristile ‘lake žene’ i glumice, a danas skoro da nema žene koja barem povremeno ne koristi ruž.
Prvi čvrsti ruževi
Istorija ‘bojenja usana’ seže u period od pre 5.000 godina, u drevni grad Ur, nedaleko od Babilona. U to vreme, žene su koristile usitnjeno poludrago kamenje. U drevnom Egiptu korišćena je ružičasto-crvena boja dobijana iz posebne vrste algi koje su mešane sa jodom i bromom, što je nažalost ozbljno narušavalo zdravlje dama koje su je koristile. Prema nekim izvorima, ruž koji je izrađivan za Kleopatru sadržao je, pored ostalog, i mlevene bube i jajašca mrava. Tokom ‘islamske zlatne ere’, proslavljeni arapski kozmetolog iz Andaluzije, Abu al-Kasim al-Zahravi, prvi je napravio ruž u čvrstom stanju.
Protivnici karmina
Tokom 16. veka, ruž je postao veoma popularan u Engleskoj, tokom vladavine kraljice Elizabete I. Ona je popularisala modu kreč belog lica sa krv crvenim usnama. U to vreme, ruž se pravio od pčelinjeg voska i biljaka. Iako su u ‘obojenim usnama’ jednako uživali i muškarci i žene, ovaj proizvod nisu baš svi prihvatili sa istim oduševljenjem. Tako je 1653. godine, engleski pastor Tomas Hol, predvodio pokret koji je smatrao da je ‘slikanje lica’ zapravo ‘đavolji posao’. Godine 1770, engleski parlament je čak doneo zakon protiv ruža u kome se navodilo da se “žene koje zavode muškarce i navode ih na brak šminkajući se, mogu smatrati vešticama”. Tridesetak godina kasnije, kraljica Viktorija je otvoreno govorila protiv ruža, smatrajući nedostojnim nošenje šminke.
Uticaj filmske industrije
Crvena boja na usnama simbolizuje i moć. Mnoge žene tokom 20-ih godina prošlog veka nosile su isključivo crveni ruž, kao simbol novoosvojene moći i glasačkog prava.
Šta god da se dešavalo tokom burne istorije, prava pomama za ružem nastala je posle Drugog svetskog rata, a sve zahvaljući omamljujućem uticaju filmske industrije. Ostalo je istorija…
Ulepšava, štiti i neguje
Sve do 19. veka, kozmetički preparati, pa i ruževi, sadržail su opasne sastojke koji su izazivali razne tegobe, alergije, a neki od njih su čak bili i smrtonosni. Funkcija sredstava za ulepšavanje bila je prilično bukvalna – imala su isključivo dekorativni karakter. Sa razvojem nauke i tehnologije, razvijala se i kozmetička industrija, pa danas šminka mora da neguje i štiti. U korak sa promenama u svetu, prestalo je testiranje proizvoda na životinjama.
Sastojci ruža
Danas se za izradu ruža koriste prirodna ulja i voskovi. Obavezne komponente su i antioksidanti, UV filteri i prirodni buteri koji štite i neguju usne. Proizvodnjom kozmetičkih preparata trenutno u svetu vlada relativno mali broj multinacionalnih kompanija, nastalih početkom 20. veka. Nažalost, malo je poznato da i neke manje kompanije, koje su lokalne ili relativno nove, proizvode kozmetiku od istih sirovina od kojih to čine i velike svetske kompanije, jer se svega nekoliko laboratorija u svetu bavi proizvodnjom sirovina za ruževe. Zato je važno da vlasnici radnji i lanaca, koji svojim kupcima žele da izađu u susret, budu dobro informisani i spremni da im, pogotovo u vreme krize, daju dobre smernice i obrazloženja. Ukoliko kupac shvati da za manje novca može dobiti kvalitetan proizvod i u to se i praktično uveri, imaće poverenja u trgovca i biće redovan posetilac njegovog objekta.
Svetlana Paroški
Marketing & PR Manager kompanije Aura