Roman Glaser, Perutnina Ptuj

(tekst objavljen u Progressive magazinu br. 53, oktobar 2008.)

 

Roman Glaser, generalni direktor Grupacije Perutnina Ptuj

 

KONKURIŠEMO PRVOPLASIRANOM

 

Roman Glaser, generalni direktor Grupacije Perutnina Ptuj: “Sigurno je da bismo hteli da budemo tržišni lider, ali naravno da to ne zavisi samo od nas, zavisi pre svega od potrošača, od uslova na tržištu, ali mi poštujemo sve konkurente i pokušavaćemo da se za poziciju izborimo kroz kvalitet, dostupnost, servis, način rada”.

 

Od kompanije koja je 1993. bila lokalni proizvođač u Sloveniji, sa godišnjim prihodom od 30 miliona evra, Grupacija Perutnina Ptuj izrasla je u jednog od regionalnih lidera u proizvodnji i preradi živinskog mesa, čiji su čisti prihodi od prodaje u prošloj godini iznosili 200 miliona evra, a za 2008. procenjuje se da će dostići 252 miliona evra. Prodajno preduzeće i distributivni centar u Beogradu otvorila je 2004. To je bio ponovni početak poslovanja u Srbiji, gde je do devedesetih godina Perutnina bila poznati brend. Ove godine kupila je 53 odsto vlasništva firme Topiko i time uspostavila proizvodnju na srpskom tržištu, koja će doprineti proširenju palete krovnih brendova PP i Poli, kao i unapređenje artikala iz asortimana brenda Topiko. Od septembra 1997. predsednik Uprave i generalni direktor Grupacije Perutnina Ptuj je Roman Glaser, koji za Progressive magazin, između ostalog, govori o razlozima povratka i planovima za srpsko tržište i šire.

U Srbiji ste od 2004. Zašto je odabran baš ovaj trenutak za kupovinu Topika?
Kada smo se sredili do nekog stepena u Sloveniji i otišli sa delom proizvodnje i u Evropu, sazreli smo u ideji da moramo da se vratimo na prostor bivše Jugoslavije, gde smo nekada bili prisutni i gde je brend bio poznat. Nakon što smo u Sloveniji kupili drugog najvećeg proizvođača, Jata Ljubljana, dobili smo i ćureće meso i zauzeli više od 60 odsto tržišta. Onda smo krenuli i u zemlje bivše Jugoslavije. Prvo smo ušli u Hrvatsku, gde smo u Čakovcu kupili proizvođača Pipo. Trebalo nam je dve godine da se učvrstimo na poziciji tržišnog konkurenta i da na neki način optimizujemo svoju poziciju. Danas je Perutnina Ptuj Pipo drugi najveći proizvođač u segmentu pilećeg mesa. Partnera u Srbiji i BiH smo tražili istovremeno, nismo preferirali ni jedno ni drugo tržište. Brže smo ga našli u BiH i pored Banja Luke smo kupili klanicu od privatnog lica, a prošle godine smo kupili zemlju pored Sarajeva i počeli sa izgradnjom objekta za finalizaciju proizvodnje u Brezi koji smo otvorili ove godine. Nastavili smo sa traženjem i u Srbiji i ove godine smo kupili 53 odsto vlasništva Topika. Počeli smo sa restrukturiranjem proizvodnje, na neke druge gabarite koji su za nas prihvatljivi, a tu mislim na gabarite po volumenu, po parametrima proizvodnje, po konceptu i po kvalitetu, koji još uvek nije na onom nivou koji mi hoćemo, ali nakon ovih osam meseci smo vrlo blizu i ja očekujem da ćemo do kraja godine doći do tog nivoa. Isto će biti vertikalna integracija, Topiko ima svoje farme, svoje valjaonice, mešaonicu, klanicu i preradu. Tako da smo sve to već dobili, treba još da pronađemo kooperante, farmere koje ćemo uključiti.

Kakvu ste situaciju zatekli u Topiku i da li je bilo kadrovskih promena?
Preduzeće je bilo blokirano, u velikim dugovima, imalo je relativno veliku disharmoniju u proizvodnji, imali smo težak pristup dobavljačima koji su bili skeptični, jer im nije dugo bilo plaćano. Sve je to trebalo srediti. Sada funkcionišemo kao relativno sređeno preduzeće. Sigurno će nam, kao i u Hrvatskoj, i ovde trebati oko dve godine da bismo došli do zadovoljavajućeg nivoa u svim oblastima. Ali, za ovih osam meseci je napravljen značajan korak. Najviši menadžment je iz Slovenije, direktor je iz Beograda, kao i jedna osoba u finansijama. Na ključna mesta smo doveli nove ljude, a za neke tehničke poslove uzeti su ljudi i iz Vojvodine. Ali, uglavnom je veći deo vodećih ljudi iz Slovenije. Broj radnika je ostao isti i povećaćemo ga sledeće godine.

Da li će u Topiku biti primenjeni standardi kao i u drugim fabrikama grupacije?
U svim svojim fabrikama imamo veoma veliki broj standarda. Tako će biti i u Srbiji. Do kraja godine biće uveden HACCP, a sa implementacijom ISO standarda počećemo sledeće godine. Onda ćemo uvoditi i sve ostale tehničke standarde koje poznajemo i počećemo da se pripremamo i za takozvane EU veterinarske standarde i u Srbiji. U neko vreme uvešćemo i Halal sertifikat, koji je u Sloveniji zastupljen više od 20 godina, imamo ga i u Hrvatskoj, nedavno smo ga dobili i u BiH. To je jedan od standarda koji poštujemo, jer to je i inače jedan od standarda naše kuće da ne upotrebljavamo ništa svinjskog porekla, ni meso ni mast.

Kojim principima se rukovodite u poslovanju?
Kada je u pitanju hrana, sigurno je da se u svetu u poslednje vreme desio pomak. Ljudi sve više traže od hrane zdravlje i dobar osećaj. Na drugoj strani, potrošači sve više preferiraju sledljivost, žele da znaju odakle je proizvod i više vole da je on iz njihove relativne blizine. Treća stvar jeste da je u poslednje vreme vrlo izražen pristup ‘manje-više’. Dakle, potrošači su sve više informisani, edukovani, naročito mladi, čitaju deklaracije, žele da znaju gde je neki artikal proizveden, šta sadrži i sve više traže sa jedne strane ‘manje’ – manje soli, manje masnoća, manje aditiva, aroma, šećera i slično, a na drugoj strani traže ‘više’ – hteli bi dodatke vitamina, i nekih minerala, i to je taj trend ‘manje-više’ i to industrija sada veoma forsira. Potrošač svuda ceni kvalitet, ali to više nije neka stvar sa kojom bi proizvođač mogao da privuče kupca, to je nešto što se očekuje i podrazumeva, što je pod obavezno. Takođe, naročito je važna i sigurnost proizvoda. Potrošač hoće da bude siguran da mu hrana neće škoditi, mora samo da mu koristi. Sledljivost se kod nas poštuje dugi niz godina, a znači neku sigurnost za potrošača. Osnovni principi kojima se rukovodimo su upravo želje potrošača – kvalitet, valjanost, sledljivost.

Vaši proizvodi spadaju u cenovno jaču kategoriju. Kako ćete se boriti sa domaćim koji su jeftiniji?
Proizvođač uvek mora jasno da definiše šta hoće. Kao što sam već rekao, kod nas su kvalitet, valjanost i sledljivost na prvom mestu. To, na jednoj strani, zahteva izuzetno velika ulaganja u tehnologiju, u sanitarne režime, kadrove, laboratorije, zatim mi smo i kroz ugrađivanje osnovnih materijala najzahtevniji, kupujemo samo najbolji kvalitet. Sve to ima svoju cenu, što se mora odraziti kroz cenu finalnog proizvoda. I zbog toga mi, ni tamo gde smo domicilni proizvođači, nismo najjeftiniji. Ali to i ne nudimo potrošaču. Mi govorimo da pokušavamo da budemo najinovativniji, najbolji, najodgovorniji i najsigurniji, a to ima svoju cenu i mi pronalazimo svoje kupce. Sve kupce niko neće moći da ima. Ali, siguran sam da je kod hrane, koja je vrlo osetljiva kategorija, veći deo potrošača spreman da plati više, ne mnogo, ali ipak više, ako je siguran da je to za njega najbolje. Takve kupce uvek nađemo. Mi nismo jeftini ni u Bosni, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, ni u Evropi nismo jeftini, ali svuda beležimo dobre rezultate. Mi smo u srednje gornjem razredu cenovno, ali smo u tom razredu i po kvalitetu.

Kako ocenjujete tržište u Srbiji?
Imam dosta iskustva iz Evrope i bivše Jugoslavije. Razlike postoje i svaka država ima neke svoje osobenosti. Trenutno, tržište pilećeg mesa i proizvoda još je najnesređenije u Srbiji. U Sloveniji i EU, malih proizvođača skoro da nema. Nema ih jer, na kraju krajeva, ne mogu da izdrže zbog primene visokih tehnološko-sanitarnih i drugih standarda, a ako i mogu onda imaju usku paletu proizvoda, a tada nisu konkurentni. U Evropi malih skoro da nema. U Hrvatskoj ih je bilo, ali ih je znatno manje poslednjih godina, jer se i tu tržište sredilo. U Bosni ih još ima, ali siguran sam da će za tri do četiri godine i tu veći deo malih proizvođača nestati, jer neće moći da pariraju zahtevima distribucije, proizvodnje, tehnologije, sanitarnih režima koji su sve strožiji. Usudiću se da kažem da je u Srbiji još uvek oko 50 odsto sivog tržišta. To za posledicu ima činjenicu da je Srbija jedina zemlja u kojoj su prisutne tako velike oscilacije u ceni pilećeg mesa. Svuda su one relativno ujednačene, ili se malo spuštaju i podižu. Ali, u Srbiji su sinusoide veoma velike, baš zbog toga što proizvodnja nije ravnomerno raspoređena u volumenu. Dolazi do velikih uspona i padova, i to baš zbog sivog tržišta. Regulativa će dosta srediti stvari, kao i svugde, sanitarni principi skoro da su svuda isti i kad se prihvate i stvarno stave u funkciju, onda neće moći da izdrže oni koji imaju proizvodnju ‘iz pogona na ćošku’. Pored regulative, situaciju će srediti i ekonomika, kao i tržište koje se sve više organizuje. Dolaze veliki lanci, manji STR-ovi se sređuju i sve više će nuditi širu paletu proizvoda. Proizvođač koji će moći da parira sa širim asortimanom dobiće i više mesta na policama.

Koga vidite kao konkurenta?
Svakog poštujemo kao konkurenta, čak i ove male, ali oni jednostavno imaju period trajanja. U Srbiji imate nekoliko većih organizovanih proizvođača, da ih sada ne nabrajam, koji su vrlo korektni i koji imaju tehnologiju, imaju paletu proizvoda, imaju know-how, drže se nekih najznačajnijih principa oko sanitarnih režima, i oni će sigurno u svom razvoju rasti i sebe pozicionirati. Mi ćemo na njih gledati kao na svoje konkurente i to je na kraju krajeva dobro – za njih, za nas i za potrošače, koji će moći da biraju.

Šta će biti sa brendom Topiko?
Ono što sada mogu da kažem je da će biti mnogo više proizvoda sva tri brenda – PP, Poli i Topiko. Kako će se tržište odazvati, videćemo za dve godine. U Topiku će se nastaviti proizvodnja tih brendova. Oni će biti nešto niže cenovno pozicionirani od PP i Poli, ali i kod njih smo napravili ogromne pomake u tehnologiji, kvalitetu, tako da je brend Topiko po kvalitetu značajno drugačiji nego što je bio. Ali, videćemo šta će biti sa njim, da li će ostati, u kom segmentu, obimu, strukturi. Sada je prerano da se odgovori na to pitanje. To će definisati potrošači. Mi ćemo im s naše strane dati mogućnost da biraju i to veći asortiman, a onda ćemo videti kakva će biti naša konkurentnost na tržištu, koliki će biti naš udeo.

Kakve su vaše ambicije na srpskom tržištu?
Sigurno je da bismo hteli da budemo tržišni lider, ali naravno da to ne zavisi samo od nas, zavisi pre svega od potrošača, od uslova na tržištu, ali mi poštujemo sve konkurente i pokušavaćemo da se za poziciju izborimo kroz kvalitet, dostupnost, servis, način rada.
U Sloveniji smo broj jedan, u Hrvatskoj broj dva, u BiH broj dva, verovatno smo i u Makedoniji broj jedan. Trudimo se da budemo ili prvi ili drugi, to je naša ambicija. Samo jedan i dva zarađuju novac, treći ne. To je skoro u svakom biznisu, a naročito u poslu sa hranom. Mi ne želimo da budemo treći na tržištima gde imamo svoju proizvodnju. Gde se pojavljujemo kao prodavac, tu je stvar drugačija. Da se razumemo, nikada nećemo biti broj jedan ili dva u Nemačkoj. Videćemo kako će se završiti situacija sa Agroživom. Verujem da će ova kompanija u nekoj strukturi opstati i funkcionisati, a kakva će biti zavisi od mnogo uslova. Ali, mi Agroživ poštujemo, to je primarno najveći proizvođač na ovom tržištu sa velikim potencijalom, tradicijom. Ali, naš je zadatak da se postavimo uz njegov bok i da mu konkurišemo. Videćemo nakon dve godine.

Koliki udeo ste imali pre kupovine Topika?
Imali smo relativno mali deo tržišta, jer smo iz Slovenije uvozili samo finalne proizvode koji su imali 30 odsto carine, tako da smo bili mnogo skuplji. Sada kada imamo sopstvenu proizvodnju barem ćemo na neki način izbeći onaj carinski deo, ali i dalje će ugrađeni materijali, visoki standardi imati svoju cenu, tako da naši proizvodi i dalje neće biti jeftini. Ranije nismo bili u mogućnosti da dođemo sa velikim količinama i bili smo prisutni samo u osnovnom segmentu. Nismo imali niže cenovne proizvode iz kategorije svežeg mesa, ni drugih niže cenovnih, već samo skuplje. Zbog toga je i volumen bio relativno manji, ali moram da kažem da smo radili vrlo dobro, dostigli smo relativno veći deo tržišta, naročito u urbanim centrima. Preskupi smo za ruralne sredine. Ekonomika i pozicija na tržištu su bile dobre, tako da nam je to dalo optimizam i snagu da dođemo na ovo tržište. Ako imate učešće od dva do tri odsto na tržištu, to nije mnogo i to znači da imate premali segment potrošača. Kad vidim kako rastemo, siguran sam da ćemo u sledećoj godini barem duplirati ono što smo uradili ove godine, a opet ove godine smo duplirali prošlu. Dakle naš rast je siguran i jak i mi se nadamo da ćemo biti, u stvari već sada smo drugi najveći proizvođač u Srbiji, ali veselimo se činjenici da ćemo u sledećoj godini veoma povećati svoj volumen i da ćemo konkurisati prvoplasiranom na tržištu. Trenutno imamo blizu 20 odsto tržišta, a do kraja sledeće godine dupliraćemo proizvodnju, a mislim da ćemo za dvadeset odsto dići i tržišni udeo.

Da li će proizvodnja biti samo za domaće tržište, ili i za izvoz i u koje zemlje?
U prvom momentu sigurno samo za domaće tržište, ali svuda gde imamo proizvodnju naše ambicije su da idemo preko granica. Normalno je da koncern sebe pozicionira u regionu i da razmatra mogućnosti koja fabrika može bolje da snabdeva određena tržišta. Ali, najpre moramo da organizujemo stvari u Srbiji, jer praktično mi tek sada krećemo da snabdevamo čitavo tržište. Nikada nismo bili prisutni u Nišu, Čačku. Pre nekoliko meseci smo formirali i distributivne centre tamo, da polako odemo i na jug. Otvorili smo predstavništvo u Rumuniji, i vidim da bi to tržište moglo lakše da se snabdeva iz Srbije nego iz Slovenije. Verovatno ćemo otvoriti i u Bugarskoj. Možda ćemo iz Srbije snabdevati i Bosnu. Sada nemamo ambicija za Rusiju, nemamo ni snage, ali šta će biti za par godina, kad se sredimo, videćemo. Mi sebe vidimo u regionu, od Austrije do Rumunije, taj prostor bi mogli da snabdevamo iz fabrike u Srbiji.

Najavili ste velika ulaganja u Topiko?
Do sada je uloženo više od 10 miliona evra. Veliki deo je otišao na deblokadu preduzeća, adaptaciju proizvodnih struktura, kupovinu novih tehnologija, novu genetiku, u adaptaciju fabrike krmiva, u farme, u preradu, logistiku, distributivne centre. Tu nije uračunata cena za koju smo kupili deonice. U narednih nekoliko meseci biće uloženo još osam do deset miliona evra. I sledeće godine još toliko, tako da će na kraju ukupne investicije premašiti cifru od 40 miliona evra.

Jedan od akcionara Grupacije je Agrokor? Da li vam to pomaže u plasmanu proizvoda?
Sigurno nam nije na štetu. Pomaže nam utoliko što je Agrokor drugačije vezan za Perutninu nego samo kao za dobavljača. Ali, ništa nam to ne bi značilo da nismo lokalni proizvođač u Hrvatskoj i da potrošači ne traže naše proizvode. Agrokor nas sigurno ne bi držao na policima da se naša roba ne obrće, da je kupci ne traže. Kažem, nije nam na štetu, imamo neke izvesne olakšice, ili da se izrazim bolje, Agrokor ima benevalentnost prema Perutnini, ali nije preferiranje u smislu da nam je lakše nego konkurenciji.

Kakvi su planovi za Srbiju i šire?
Godine 2012. bićemo tržišni lider u regionu, koji mi onako kroz šalu definišemo između Minhena i Istanbula, i kažemo da ćemo na tom području biti najveći i najbolji proizvođač pilećeg mesa i proizvoda, kao i ćurećeg. Imaćemo više od 500 miliona evra prihoda, oko 5.000 zaposlenih i firme u osam država. Srbija je već sada jedna od njih i doći će sa 10 miliona evra na nekih 80 miliona evra prihoda, do 2012. To je razvoj koji vidimo i očekujemo. Srbija će se integrisati u koncern i imaće značajnu ulogu. Neće biti najveće tržište, ali biće jedno od najvećih. Najveća će biti i dalje Slovenija, jer ima najjaču industriju i najveći deo tržišta i ključnu proizvodnju za izvoz u EU. Ostale zemlje će imati regionalnu ulogu, a Srbija će jače sebe pozicionirati u volumenu i strukturi. Perspektive su velike.

Ana Filipović